Historija biblioteke

Datum objave: 18.04.14 Objavio: admin

Prvi počeci formiranja školske biblioteke datiraju u školskoj 1968/69 godini. Te školske godine stekla su se dva objektivna uslova: otvaranjem Osnovne škole >>Hasan Brkić<< u Hrasnici i prelaskom znatnog broja učenika i zaposlenih radnika iz ove škole u tu novootvorenu školu, stvorit će se prostorni uslovi, sa jedne, i propisivanjem obavezne lektire, s druge strane. Te godine na spratu škole oslobođena je jedna manja prostorija veličine 22m² namijenjena za smještaj bibliotečke građe (današnja kancelarija sekretarijata škole). Od tada počinje nabavka polica i ormarića kao i prikupljanje i evidentiranje bibliotečke građe i njen smještaj u jednu namjensku prostoriju – biblioteku. Vremenom, bibliotečki fond, koji je obuhvatao uglavnom knjige namijenjene školskoj lektiri, permanentno se uvećavao, da bi pred početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, prema evidenciji u knjigama inventara knjižnice, dostigao približno 13.000 knjiga. Kako u društvu u tom vremenu nije adekvatno tretiran i vrednovan stručni rad u oblasti bibliotekarstva, ni propisi nisu nalagali da su škole obavezne imati stalnog i stručno osposobljenog bibliotekara. Stoga je, kao i u svim drugim školskim bibliotekama, vladalo šarenilo u pogledu kadrova koji su radili u biblioteci. Najčešće se rad u biblioteci rješavao na sljedeće načine: nastavnik ili učitelj koji nema punu sedmičnu nastavnu normu određivan je da dopunjuje 42-satnu normu određenim brojem sati rada u biblioteci. Povremeno se pitanje bibliotekara rješavalo i na taj način što se bolesni učitelj ili nastavnik pred penzionizionisanjem, koji više nije mogao raditi u nastavi, rasporedi za rad u biblioteci. U svakom slučaju, svi angažovani za rad u biblioteci smatrali su to privremenim rasporedom, tako da nisu nikada dovoljno ulazili u problematiku rada biblioteke, nisu se stručno usavršavali u bibliotečkoj djelatnosti, a poslom su, uglavnom, smatrali izdavanje i vraćanje knjiga, bez obaveze bilo kakvog drugog stručnog rada u biblioteci, ili osjećaja odgovornosti za nabavku, smještaj, obradu i čuvanje bibliotečke građe. Zbog toga je školska biblioteka morala češće vršiti otpis knjiga, a bilo kakvi bibliotečki katalozi bili su nepoznanica, kao i stručna klasifikacija i signiranje knjiga. Otuda se i uvrijećilo mišljenje da je posao bibliotekara samo izdavanje i vraćanje knjiga. Tek kada je u biblioteku raspoređena Pikula Olga, učiteljica pred penziju, ustrojene su knjige inventara knjižnice, karta knjige, popis čitalaca i kartoni čitalaca.

Pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu biblioteka je bila izmještena u posebno uređen prostor na spratu, koji je prije toga služio kao kao ostava za rekvizite za nastavu biologije i hemije, a raniji prostor iskorišten je kao učionica za djecu sa posebnim potrebama. To je ustvari prostor od oko 40m² nastao pregrađivanjem hodnika na spratu i zatvaranjem stepeništa za silazak u prizemlje. Ovo je urađeno jer je bibliotečki fond bio već popriličan i iznosio je oko 13.000 knjiga, te nije mogao biti adekvatno smješten i dostupan korisnicima biblioteke, a škola je imala 1200 učenika u 40 odjeljenja pa joj je nedostajalo učioničkog prostora. Međutim, i sam prostor bio je neadekvatan i nefunkcionalan za ovu namjenu jer je onemogućavao prolaz u slučaju nućne evakuacije učenike, nije imao ni prirodne ni vještačke svjetlosti i nije mogao biti dovoljno zagrijan. Nije imao ni čitaonicu kao ni magacinski prostor za smještaj knjiga. U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu, granatiranjem je uništena prostorija za biblioteku, i skoro sav bibliotečki fond. Također, izbjeglice koje su bile privremeno smještene u ovoj školi, kao i ostala lica u tranzitu, imali su znatnog učešća u uništavanju bibliotečkog fonda ove škole. U martu 1994. putem ‘radne obaveze’ angažovano je lice za rad u biblioteci. Od tog vremena počinje njegov mukotrpan rad da iz razrušene prostorije pokuša izdvojiti bar nešto od knjiga koje su bile meta svakodnevnog uništavanja, posebno paljenja u zimskom periodu, a koje su se mogle koliko-toliko koristiti za potrebe škole. Svakodnevno je rađeno na odabiru i selekciji ‘ostatka ostataka’. Knjige su sakupljene iz ruševine i prašine, te čišćene i odlagane u jednu prostoriju namijenjenu biblioteci.

U periodu poslije agresije, kako su se iz škole iseljavali pojedini korisnici objekta a prosotrije škole su stavljane za korištenje za njenu osnovnu namjenu, tako se, uporedo sa drugim, za rad nužnim prostorom osposobljavao i prostor za biblioteku. Ovaj posao obavljan je uz izuzetan angažman lica koje je radilo u biblioteci i punu podršku tadašnjeg direktora škole. Prostor koji je tada bio namijenjen za biblioteku bila je jedna učionica u prizemlju, veličine prostora 46m². Napravljene su drvene police, a iskorišteni su i ranije sačuvani elementi za smještaj knjiga, kao i nekoliko donacija Humanitarne organizacije “Hrasnica-Sarajevo“ iz Francuske. Nakon sanacije i ponovnog krečenja, ovakav prostor i danas je funkciji biblioteke. Za sada, prostor je dostatan za nekoliko narednih godina za potrebe knjižnice jer u njega može da se smjesti oko 13.000 knjiga. Ovo je moguće nakon izvršenog otpisa udžbenika koji su se do sada nalazili u biblioteci. Za razliku od predratnog vremena i načina na koji su se tada rješavala pitanja kadra za rad u biblioteci, danas, prema Zakonu o bibliotečkim zvanjima i Zakonu o bibliotečkoj djelatnosti, u bibliotekama mogu raditi knjižničari, viši knjižničari i bibliotekari.