Sarajevo u riječi, zvuku i duši – čas koji se ne predaje, nego doživljava

Postoje časovi koji se isplaniraju i oni koji se osjete. Ovaj čas je bio upravo takav – nije bio samo nastavna jedinica, već doživljaj koji se pamti. Garancija pamćenju je bila i tema – Sarajevo.

Sve je započelo tišinom koja ima jasnu i sadržajnu poruku. Učionicu su najprije ispunili zvuci ezana, zatim zvona, pa šum Miljacke. Tri različita tona, a jedna poruka – Sarajevo je mjesto susreta, razumijevanja i života.

A onda – glas. Najprije stidljiv i oprezan, zatim jači i sigurniji, obojen emocijama koje osjećaju Sarajlije, a djeca su najiskreniji stanovnici našeg dragog Sarajeva. Pjesmu „Sarajevo, ljubavi moja“ izvele su učenice devetog razreda, milozvučni glas vješto su pratili akordi violine i klarineta. U tom trenutku, učionica nije bila samo učionica. Postala je srce grada.

Nakon što se duša ispunila, uslijedili su zadaci koji se nisu obavljali samo jer se očekivalo, nego jer su svi sudionici htjeli dati dio sebe. Redali su se prepoznatljivi sarajevski žargonizmi, smijeh koji je ispunio prostor bio je uvod u ozbiljnije razumijevanje jezika. Učenici su prepoznavali, ali i izdvajali sarajevske žargonizme koji su, slobodno možemo reći, dio identiteta. Analizirajući ih, shvatili su da jezik nije samo pravilo, nego živa stvar, jer u Sarajevu se ne govori, u Sarajevu se priča.

U drugom dijelu časa, učenici su ponavljali složene rečenice. Nisu to bile obične gramatičke vježbe – bile su to male priče o Sarajevu koje pamti, koje živi i koje traje. Rečenice su povezivale vrijeme, ali i emocije. U svakoj se osjećala povezanost i pripadnost, a u pozadini se tiho čula Montenova pjesma „Ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije“.

Posebnu vrijednost ovom času dala je činjenica da su svi učenici učestvovali, bio je ovo čas za sve i svakoga, svaki učenik je bio aktivni učesnik. Nije bilo podjele, vidjela se samo raja koja zajedno uči, stvara i osjeća.

Međupredmetna korelacija bila je prirodna i nenametljiva. Ali ono najvažnije nije bilo u planu časa. To se dogodilo samo od sebe. Razvio se duh koji se ne može naučiti iz knjiga, onaj sarajevski koji pravi samo jednu jedinu razliku – razliku između raje i papaka.

Stoga, upućujemo čestitke nastavnicama koje su realizirale čas – nastavnici engleskog jezika, Aldijani Laličić, te nastavnicama BJK, HJK, SJK, Emini Ljatifi i Izeti Aljović, kao i učenicima osmog i devetog razreda.

Kraj časa je odisao tradicijom. Učenice obučene u tradicionalne sarajevske nošnje prisutne su počastile slatkim delicijama. Međutim, sarajevski šarm se ogleda i u sitnicama – privjesak za ključeve s porukom, kao uspomena na izazvane emocije.

Poruka je jednostavna, ali snažna:
Ljubav prema Sarajevu otključava mnoga srca.

I zaista – tog dana, otvorila su se srca svih prisutnih, jer ovaj čas nije bio samo primjer dobre prakse. Bio je podsjetnik da se znanje može osjetiti, da se grad može voljeti kroz riječ, zvuk i zajedništvo, jer Sarajevo nije samo grad, Sarajevo je osjećaj.

FOTOGALERIJA