EKSKURZIJA ZA UČENIKE OSMOG RAZREDA

Ekskurzija je više od putovanja — to je avantura duše

Neponovljivi putevi emocija i utisaka: Od Sarajeva preko

kamene tišine do morske poezije i natrag

Putovanje između prošlosti, valova i tradicije kreće od Hrasnice, mjesta koje jutrom pulsira i živahno kreće u dnevna osvajanja. Autobus je spreman: učenici osmih razreda zauzimaju svoja mjesta, torbe i tihe nade su njihovo vjerno društvo, roditelji daju posljednje savjete i upute, a razrednici i uprave škole budno prate svaki pokret. Očekivanja su visoko iznad Igmana koji nas bodri i poručuje da nas s nestrpljenjem čeka.

Polazimo 27.aprila i putujemo prema prvom mostu naše pustolovine, prema Konjicu.

U Konjicu, sunce je već milovalo hladnu Neretvu. Stali smo pored Starog mosta, koji nas je, poput tihog čuvara, podsjetio da putovanja nisu samo kilometri, nego i slojevi historije. Šetnja je bila kratka, ali moćna – svaki kamen pod nogama šaptao je priču. Neki su već “hvatali“ prve fotografije, kao da žele zamrznuti jutro u srcu, a nismo odoljeli ni zajedničkom fotografisanju ispred Zavičajnog muzeja bosanskohercegovačkom putopiscu, Zulfikaru Zuki Džumhuru.

Zatim smo se uputili prema Jablanici, mjestu koje i danas izazva muk poput onog kad se desilo kližište i tragedija, mjestu koje prepliće legendarnu prošlost, historiju, ali i herojske priče o spašavanju komšija i djece izazivajući osjećaje poštovanja i empatije. Historijskim časom i razgledanjem izloženih eksponata krunisali smo posjetu ovom gradiću.

Kad smo stigli u Mostar, sunce je već bilo visoko na nebu i ovdje ono sja drugačije. Stari most blista poput krune na rijeci, a hladna i zelena Neretva teče kao da nosi sve tuge i ljubavi ovog grada. Koračamo starim ulicama, pored dućana šušte svileni šalovi, miriše ružina voda, a suveniri mame šarenilom. Neki su most grlili pogledom, neki su ga prešli s poštovanjem, ali svi smo saglasni tvrdnji da je ovaj velebni luk napravljen više od emocija, nego od kamena.

Puni utisaka, ispunjeni doživljenim, prešli smo granicu i stigli u Zaostrog, hotel Bossina. More nas je dočekalo raširenih ruku. Nakon večere smo se uputili u šetnju obalom, noć i zvuk talasa, nebo ukrašeno zvijezdama podsjećalo je na slike iz ranog djetinjstva koje smo imali priliku opisivati u pismenim vježbama, na času kulture izražavanja. Ovako ispunjen i doživljen dan mamio nas je u postelju i snove, ali prigušeni smijeh pojedinih neumornih vragolana nije jenjavao.

Drugi dan je započeo doručkom i posjetom srcu Dalmacije – Splitu,gdje nas je očarao svijet od kamena i sjene – Dioklecijanova palata. Ispod svodova prošlosti, naši glasovi su odjekivali kao dokaz da i sadašnjost ima svoje mjesto u vječnosti. Koračajući starim ulicama, vrijeme kao da se rasteže, pa stane, pa opet poteče.

Vrijeme ručka se bližilo – naravno, neizostavna posjeta McDonald’s-u, smijeh, duple porcije i nevina dječija poređenja – ko je više porcija pojeo.

Nakon ručka nastavili smo u ritmu Jadrana – posjetili smo Makarsku, kratko, ali slatko – šetnja rivom, sladoled, fotografisanje, sunce u kosi, osmijeh na licu i zadovoljstvo.

Povratak u Zaostrog, u hotel Bossina, večera i takmičenje u organizaciji agencije Global Travel.

Treći dan našeg putešestvija krunisan je posjetom Nacionalnom parku Krka, magičnoj simfoniji vode. Ponovo samo se nakon doručka uputili na putovanje. Posjeta NP Krka se jednostavno ne može opisati riječima, to se može samo doživjeti. Na unikatan način priroda je održala lekciju tišine i moći. Skradinski buk – slap koji ne pada, već pleše, drvene staze vodile su nas kroz zeleno čudo, dok je voda sa svih strana komponovala pjesme koje niko ne zna, ali svi razumiju. Neki su se divili pogledima, neki su fotografisanjem pokušavali sačuvati neponovljivi trenutak, ali su svi uživali u ljepoti prirode koja ostavlja pečat. Voda koja šapuće, drveće koje šuti, potakne čovjeka da se sjeti koliko je malen, a ujedno I koliko je dio nečeg velikog.

Nakon ručka u McDonald’s-u uputili smo se u Šibenik, grad pod kamenim zvijezdama. Šibenik nas je dočekao tiho, ali dostojanstveno. Vodeni sat, šetnja do parka Perivoj Roberta Visianija, posjeta Katedrali sv.Jakova, toj čipki od kamena, natjerala nas je da zastanemo i zanijemimo. Hodali smo uličicama koje se smjenjuju  kao misli, otkrivali galerije, skrivene trgove i male konobe s mirisom maslinovog ulja i mediterana koje zadovoljava naša očekivanja i znatiželju.

Umorni, ali zadovoljni uputili smo se prema hotelu Bossina/ Zaostrog gdje nas je čekala večera i druženje. Šetnja obalom, priče, tajne, impresije obavljale su onu iskonsku trampu emocija uz svjedočenje posljednjih pramičaka sunca. Očaravajuće fotografije koje su nastale i obogatile nas, dokaz su navedenim doživljenim ljepotama.

Četvrti dan je također bio ispunjen posjetama. Nakon doručka smo se odjavili iz hotela, kofere smjestili u autobus i uputili se ka Etno selu Herceg.

Ako želite osjetiti duh prošlih vremena i istinsku ljepotu hercegovačkog kamena, ovo mjesto je upravo ta destinacija koja ima moć da vas provede kroz tradiciju i historiju, ovdje se osjeti sklad između prirode i čovjeka, a kamene kućice i popločane staze stvaraju osjećaj kao da ste kročili u prošlost. Tišinu remeti samo cvrkut ptica i povjetarac što se provlači kroz masline te ovo mjesto stvara osjećaj mira i pripadnosti.  U svijetu u kojem se brzo živi i zaboravlja, Etno selo Herceg je podsjetnik na jednostavniji, ali ispunjeniji život.

Nakon ručka uputili smo se dalje. Da, da, dobro ste čuli, našem putovanju nije kraj. Čekala nas posjeta Parku prirode Hutovo blato, magičnoj tišini u pokretu. Stigavši u Hutovo blato, priroda je preuzela riječ. Ptice, trske, jezera – pejzaž koji diše. Vožnja brodicama kroz močvarni labirint bila je kao san. U ovoj tišini smo naučili da i priroda govori, samo kad joj damo vremena.

Posljednja stanica, prije povratka kući, jeste posjeta kamenom snu pod nebom – posjeta Počitelju. Grad iz bajke, usnuli dvorac na padini,  tvrđave, kamene staze, pogled s vrha, stabla limuna u avlijama, smokve koje vire iz zidova, i kamen koji pamti više nego što mi možemo sanjati. Ovdje vrijeme kao da spava, ali ne sanja – jer se u Počitelju sve već odsanjalo. Hodamo u tišini, svaka bi riječ bila suvišna, samo poneki škljocaj aparata narušava sklad, kao da krademo trenutke iz vječnosti. Ovo je odlična završnica više nego odličnog putovanja.

Povratak koji nije kraj, jer vratiti se obogaćen u Sarajevo, nije kraj.

Puniji smo. Glava puna slika, torbe pune magneta, sitnica, duša ispunjena, a srce puno svega onoga što se ne može spakovati.

Hrasnica nas je dočekala, Igman nam se obradovao, vraćamo se ritmu našeg mjesta, ali… Nešto u nama ostalo je dolje – u mirisu Neretve, jecaju slapova, šapatu valova, mudrosti kamena. Međutim, nešto od svega viđenog smo “ukrali”, obogatili se i to je oplemenilo naše duše da bolje razumijemo, volimo i poštujemo sve što imamo i znamo.

Ekskurzije nisu samo putovanja, to su avanture duše, to su putevi dojmova i emocija. One su mostovi: prema prijateljstvima, prema uspomenama, prema svijetu koji čeka da ga pogledamo očima koje znaju gledati. Svjedočim da naše oči nisu samo znale gledati, nego su upijale ljepote, stvarajući od nas neimare mostova koji su nas oblikovali.

Pripremila: Izeta Aljović

FOTOGALERIJA