Majski dan koji se pamti – srce u S.R.C.A.
Datum objave: 1.06.25 Objavio: Rialda Bibuljica
Kiša… kap po kap…
Nekome donosi tugu i strepnju, drugome blagodat i mir. Nekome je tek voda s neba – dosadna, hladna i bez značenja. A drugima? Drugima je muzika, početak i pročišćenje. U biti, sve je stvar pogleda na svijet. I tačno je – ono što nekome izgleda kao sivilo, drugome može biti prazno platno za najobojenije umjetničko djelo.
Vodeći se onom starom izrekom – po jutru se dan poznaje – s potpunim pravom možemo reći da je jutarnji pljusak toga dana saprao sve negativno što se moglo saprati. Umio je cvijeće i zelenilo, osvježio boje i pročistio zrak koji dišemo. Bogu hvala, potom se nebo razvedrilo – i s njim i ljudi, a nerijetko, ono najljepše u čovjeku ispliva upravo nakon kiše.
Uistinu, bijaše to jedan divan, sunčan i uspješan dan. I kako to pjeva sjajni Neno Belan:
„Sunce nek mi sja, radost da mi da…“, ali, dosta Belana i stihova, da se sada „uozbiljimo“ i pređemo na formu.
U utorak, 27. maja, realizovan je izlet za učenike sedmog razreda u Sportsko – rekreativnom centru Ajdinovići. Učenike su pratili njihovi razrednici: Adisa Divoš, Elvis Alić i Halil Makalić, uz nesebičnu podršku asistenata u nastavi – Enesa Hatibovića, Lejle Sarajkić Bučan i Lejle Hadžić. Ništa manje važni, izletu su se pridružili i pomoćnik direktora škole, Emil Kalić, te školska bibliotekarka, Enesa Ustamujić-Sejdić.
Papir ispunjen, forma zadovoljena.
Samo postoji jedan sitan detalj – suština: duši fali duša – ako se piše bez nje! Dobrota, ljubav i kreativnost ne mogu se sakriti, pa ni ovog puta. Ruka je sama pratila razigrane misli i pisala i pisala… Svjesna činjenice da postoji tekst koji samo piše, i postoji onaj koji osjeća, ja s punom odgovornošću biram da ovaj tekst bude onaj – drugi! Stoga, živjelo kreativno pisanje i lični pečat, nasuprot monotonih i suhoparnih formi.
U tom duhu, naša djeca tog dana nisu samo išla na izlet. Ona su disala punim plućima, trčala slobodno, bez strogih uputa i pravila. Zaboravili su na telefone, na rasporede, na učionice, na školske zidove i zvono. Uživali su u svom djetinjstvu – iskreno, opušteno i potpuno, bez ikakve zadrške. I tako su nas, nesvjesno, podučili važnoj lekciji, a istinski – najbolje učimo jedni od drugih! Uživali su na sportskim terenima, igrajući košarku, fudbal i odbojku – ne zbog rezultata, već zbog igre same. Igralo se iz radosti, zbog kretanja, zbog timskog duha. Neki su samo šetali, upijali prizore i trenutke, puštali da im dan tiho uđe pod kožu, uživajući u najdivnijem zraku – onom posebnom, čistom i mirisnom. Zrak koji prija i duši i tijelu, onaj zbog kojeg udahneš dublje, a izdahneš tišinu, mir i zahvalnost. U čast empatije i „svjetova poput nas“ upriličili smo i obilazak životinja, smještenih u posebno uređenim prostorima Sportsko-rekreativnog centra. Djeca su s divljenjem posmatrala konje, ovce, koze, ptice, zečeve… s onom nježnošću i pažnjom koju samo dječije srce zna nositi. Ne smijemo zaboraviti ni ono što često ostane po strani – organizaciju, a u ovom slučaju, vrijedi je istaći. Čistoća prostora, urednost, topli osmijesi osoblja, ambijent koji odiše brigom i pažnjom, sve to u cjelini činilo je da se osjećamo ne kao gosti, već kao dobrodošli prijatelji. Hedonista u meni, insistira da spomenem i hranu, naravno: domaću, toplu, ukusnu, serviranu s osmijehom, hranu koja ne puni samo stomake, već i srca. Doručak za dobrodošlicu, a ručak kao nagrada nakon igre! Djeca su jela s apetitom, a mi odrasli smo pored konzumacije ukusnih delicija, uživali gledajući ih kako dijele zalogaje, osmijehe i dogodovštine. I to su ti nemjerljivi trenuci. Sve je bilo kao stvoreno za izlet i odmor – ali ne onaj koji uspava, već onaj koji te probudi iznutra.
A da sve bude zaokruženo kako i dolikuje jednom proljetnom izletu – ugrijalo nas je i ono slavno Čolino „majsko sunce“: toplo i blago, ali dovoljno tvrdoglavo da se kući svi vratimo s malo crvenkastim obrazima i još toplijim srcima. Mjesta blijede, ali (o)sjećanja ostaju: pravi ljudi, u pravo vrijeme, na pravom mjestu.
Jednostavno, čista desetka!
Pripremila: Enesa Ustamujić-Sejdić