JEDAN DAN SA BAMBI

Izlet – imenica muškog roda, označava kratko, organizovano putovanje radi odmora, razonode ili edukacije – ili, u našem slučaju, jednodnevno okupljanje školskog kolektiva s ciljem povezivanja i pripreme za predstojeće izazove.

Međutim, suštinski, izlet je mnogo više od puke formalne definicije. Svaki događaj koji je posrijedi, pa i školski izlet možemo percipirati iz dva različita ugla: kroz formu – ono što se vidi spolja i kroz suštinu – ono što je srcu vidljivo.

Formalno-pravno, 27. augusta, prema školskom kalendaru, učenici su još uvijek na ljetnom raspustu, iščekujući početak nove školske godine, učionice prazne i tužne – dok čekaju svoje male heroje!

Suštinski, uposlenici rade u školskim prostorijama, vrijedno spremajući se za nove radne zadatke i poduhvate. Nakon završenog kolektivnog godišnjeg odmora, a prije prvog oglašavanja školskog zvona, taj međuprostor – mali bijeg u obliku izleta – svima nam je bio potreban. Na neki način, predstavljao je bijeg od svakodnevnice, od školskih rasporeda, planova i administracije. Međuprostor nam je poslužio da udahnemo, da se nasmijemo, da se sjetimo da smo u konačnici ljudi – a ne samo prosvjetni radnici. Svjesni činjenice da gdje god krenuli, nosimo sa sobom sebe – svoje misli, navike, očekivanja, snove dosanjane i nedosanjane…sve ide s nama – od samog sebe nema bijega. Otkriva se sva suština – sve što doživimo nije ovisno samo o destinaciji i ljudima koji nas okružuju, već od našeg Jastva.

Na tom tragu, izabrali smo Vitez – simboličan, skoro epski toponim. Vjerujem da dijelite mišljenje, da ako iko danas s pravom može nositi titulu viteza – to su prosvjetni radnici. U vremenu dominacije masovnih medija kada se popularnost često mjeri lajkovima, a biblioteke, pozorišta, umjetničke galerije i muzeji postaju rijetko odredište, obrazovanje prolazi kroz tihe – ali ozbiljne izazove.

U tom kontekstu, svakodnevno jurišamo na nepismenost, predrasude, lijenost misli, pasivne rečenice i zaboravljene tablice množenja. Prema formi, možda nismo u viteškim oklopima, ali ne poništava činjenicu mnogih borbi na dnevnom nivou protiv neprijatelja: zaborava, neznanja i apatije! Vitez, domaćinski, simbolično i stvarno nas je podsjetio da borbe nisu uzaludne.

Naše krajnje odredište, bilo je predivno izletište Bistrovo – mjesto koje već svojim imenom obećava bistrinu. Formalno, bistrinu vode, suštinski – uma i pogleda. A gdje je bistrina, tu je i inspiracija – u ovom slučaju prekrasna i netaknuta priroda, koja osnažuje stvaralačku i kreativnu snagu ka novim idejama.

Potom, pravi užitak – organizaciono besprijekoran prijem vedrih i gostoljubivih domaćina uz posluženje najukusnijih delicija iz okrilja bosanske kuhinje.

A onda, kao da je scenario pisao Felix Salten lično – među stablima i stolovima na opštu dragost svih izletnika, pridružilo se lane – tiho, blisko i radoznalo. Pripitomljeno ne autoritetom, već iskrenom prisutnošću, blizak ne lancem – već povjerenjem. Reagovali smo instinktivno: profesionalno, zaštitnički i očarano – kombinacija pedagogije, zoologije i čiste radosti. I dok su se vadili mobilni aparati da zabilježe ovaj krasan trenutak, Bambi je postao – neizgovoreno – naš simbol. Simbol svega što školstvo i treba biti – blisko, nježno, znatiželjno i slobodno. U tom lanetu, našem dragom Bambiju, vidjeli smo ono što nevoljno ostavimo po strani – obrazovanje nije iscrpni trening, već prostor za rast, nije prijetnja, već mirna luka i zaklon! Prepoznali da istinska snaga obitava u vedrini, saburu i lijepoj riječi – a ne u strogosti! U sukusu, formalno: naš posao nije samo da učimo djecu činjenicama – već suštini koja se ogleda u saosjećanju, pažljivosti, brizi za drugog i drugačijeg – da djeci budemo primjer zdravih pogleda na svijet!

I sam Salten bi nam pozavidio, ne samo na prizoru, već na poruci i ljepoti divnog augustovskog dana. I kao dokaz da ništa u životu nije slučajno, tako i ovaj izlet nije poslužio isključivo odmoru i razonodi, bio je to divan trenutak da se podsjetimo:

Na prijateljstvo.

Na kolegijalnost.

Na to da nismo sami.

Na to da školu ne sačinjavaju silni pravilnici, akti, rasporedi ni tabele – nego ljudi. U tom duhu, svjesni da je ovo škola – prava škola, ona koja živi i van zidova, svjesni da djeca uče iz onoga što vide, a ne onoga što im govorimo, budući da ako želimo djecu naučiti da poštuju, sarađuju, vole i pretenduju znanje – na nama je odgovornost u pokazu svega navedenog: da učimo, da se smijemo, da rastemo! Zato smo ovaj izlet proželi prijateljstvom, smijehom, lijepom riječju, harmonijom i iskrenim razgovorima. Iznova smo se podsjetili zašto volimo svoj posao, svoje kolege i onu neponovljivu atmosferu školskog kolektiva – gdje se istovremeno smijemo i diskutujemo o nekim aktuelnim i ozbiljnim temama. Osmijesi, šale i ti mali – ali značajni trenuci kad znate da ste u društvu ljudi koji vas razumiju – to je ono što ispunjava dušu i pruža snagu. Školska družina svojim primjerom pokazala i dokazala da nije samo skup pojedinaca – već lanac ljudi povezan nevidljivim nitima.

Istini za volju, možda nismo superjunaci, ali jako dobro znamo koliko pozitvne promjene može donijeti jedan pročitan tekst, jedno postavljeno pitanje, jedan podsticaj na razmišljanje – a naša konstantna podrška i prisustvo!

Kao što naš nobelovac Andrić, mudro primjećuje: „…Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog.”

U duhu prosvjetara – jedna pitalica:

Jeste li znali da čitanje može ozbiljno ugroziti vaše neznanje?

Nagrada je u obliku jedne prosvjetarske istine: iskustvo potvrđeno u praksi.

Pripremila: Enesa Ustamujić-Sejdić

FOTOGALERIJA