Sarajevo će biti, sve drugo će proći…

“Ništa što je bilo vrijedno u prošlosti ne odlazi;

nijedna istina ili dobro koje je čovjek stvorio

nikad ne umire niti može umrijeti.”

Thomas Carlyle

„Zaklinjem se da ću braniti nezavisnost, suverenost i cjelovitost Republike Bosne i Hercegovine, da ću savjesno i disciplinovano izvršavati sve obaveze i dužnosti pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine.“

Uz ovu časnu zakletvu naši očevi, daidže, djedovi, amidže, komšije i svi hrabri branitelji Bosne i Hercegovine stajali su pred smrću kako bismo mi danas stajali u slobodi. Ništa manja nije ni žrtva naših majki i žena, koje su svojim dostojanstvom, snagom i istrajnošću utkale sebe u odbranu domovine.

Svi oni nisu samo dio historije. Oni su njen temelj.

Zapamtimo: sloboda nije stanje, sloboda je radnja!

Tokom 1.425 dana opsade Sarajeva, najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj historiji – ubijeno je 1.601 dijete.
Ne “stradalo”. Ne “izgubljeno”.
Ubijeno.

Ubijani su dok su se igrali. U majčinom naručju. U školskim klupama. U redovima za vodu. Najčešće tokom igre – i možda je upravo to najstrašnija istina od svih. To nije bila slučajnost, već namjera. Ubijena djeca nisu brojevi. To su životi koji su prekinuti, svirepo ugašena  djetinjstva, nedosanjani snovi i utihnule nade. To su djeca koja su imala imena, porodice, želje i budućnosti koje im nikada nisu dopuštene.

Ne postoji relativizacija za snajper koji čeka dijete. To nije tragedija. To je zločin. I uprkos tome – za izvršene zločine nad djecom Sarajeva niko nije odgovarao. Stoga, danas ne govorimo samo o sjećanju. Govorimo o istini. A istina nije stvar izbora. Istina je jedna:

Bosna i Hercegovina je bila napadnuta.
Sarajevo je bilo opkoljeno.
Djeca su bila mete.

Ljudi koji su stali u odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine nisu birali rat – rat je izabrao njih. Oni su bili odgovor na agresiju, odgovor na pokušaj brisanja jednog naroda i jedne države. Bili su to ratnici “bellum iustum” – ratnici koji su u pravednom ratu do nogu potukli nepravdu!!!

Kultura sjećanja je trajna obaveza – i samo je tako treba posmatrati. Zaborav je vrlo opasan, nikada nije neutralan. On uvijek, ali uvijek ide u korist nepravde, otvarajući prostor da se zločin umanji, istina izjednači s laži, a žrtva i agresor stave u isti kontekst. Upravo zbog toga, na kulturi sjećanja danas predano radi jedna jedinstvena institucija u Bosni i Hercegovini – institucija koja nema sličan pandan ni na jednom nivou vlasti. Njena misija nadilazi okvire klasične memorijalne djelatnosti i obuhvata naučno-istraživački rad, muzejske i arhivske aktivnosti, bibliotečke usluge te razvoj obrazovnih programa.

Povodom Dana sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva, Memorijalni centar Sarajevo, u ponedjeljak, 4. maja organizovao je prigodan program i podjelu edukativnog materijala „Mape opsade Sarajeva“ osnovnim i  srednjim školama u Kantonu Sarajevo s ciljem očuvanja kulture sjećanja i edukacije mladih generacija. Program je započeo projekcijom dokumentarnog filma, nakon čega je odata počast ubijenoj djeci, kao i svim žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu. U okviru programa obratili su se predstavnici institucija. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo, Naida Hota-Muminović, istakla je da ovaj projekat nadilazi klasični obrazovni okvir, naglašavajući važnost povezivanja učenika s autentičnim izvorima i mjestima sjećanja – mjestima na kojima se ne uče samo činjenice, već i vrijednosti, hrabrost i značaj bosanskog otpora. Ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo, Omer Osmanović, poručio je da ovo nije samo obrazovni projekat, nego i borba za istinu. Godinama su mlađe generacije o najtežim događajima učile kroz tišinu i fragmentirana sjećanja, a cilj je da znanje bude jasno, provjereno i dostupno svima kroz obrazovni sistem. Posebno je naglasio da istina nije stvar izbora – ona je jedna i zasniva se na činjenicama. Direktor Memorijalnog centra Sarajevo, Ahmed Kulanić, naglasio je da edukativni materijali imaju ključnu ulogu u približavanju složenih historijskih tema mladima. Istakao je da je obaveza svih nas da pamtimo odgovorno – a odgovorno pamćenje znači razumjeti, poštovati i prenositi istinu dalje.

Među prisutnima je bila i predstavnica Druge osnovne škole – bibliotekarka, Enesa Ustamujić-Sejdić, čije je prisustvo simbolično potvrdilo koliko je važna uloga obrazovnih ustanova u njegovanju kulture sjećanja među mladima.

Prema faleristici – nauci koja proučava odlikovanja i priznanja, u tom ratnom bezizlazu probudio se čuveni bosanski inat. Tada se širom Bosne i Hercegovine pojavljuju hrabri ratnici koji su samo dan ranije bili obični građani: dobre komšije, maloljetnici, uzorni sportisti, radnici, policajci, mladi oficiri. Preko noći postaju heroji, a još važnije, postaju nada narodu da i Bosna ima svoje branitelje.

Narod ih je nazvao „zlatnim ljiljanima“. A Bosna je to, zato nije slučajno što se najviše ratno priznanje vezuje upravo za ljiljan, taj prelijepi endemični cvijet (Lilium bosniacum), hiljadugodišnji simbol Bosne i Hercegovine – simbol čistoće, nevinosti, dostojanstva i ljepote. Kao najviše ratno priznanje za pripadnike Armije Republike Bosne i Hercegovine prihvaćena je značka „Zlatni ljiljan“.

Heroji oslobodilačkog rata bili su: Safet Zajko, Safet Hadžić, Nesib Malkić, Midhad Hujdur, Mehdin Hodžić, Izet Nanić, Hajrudin Mešić, Enver Šehović i Adil Bešić – i njihovog djela moramo se sjećati s posebnim pijetetom i poštovanjem. O njihovim životima i herojstvu danas svjedoče monografije, dokumentarni filmovi urađeni u produkciji TVSA, multimedijalne prezentacije, muzejske postavke i, u konačnici, web-stranica Memorijalnog centra – kao trajni čuvari sjećanja na one koji su branili Bosnu i Hercegovinu onda kada je bilo najteže.

Dužni smo voljeti, čuvati i njegovati našu zemlju, našu majčicu Bosnu i Hercegovinu. Zemlju koja je mnogo pretrpjela, koja je nebrojeno puta ranjena bila, a ipak je svoja krila nad nama uvijek nježno širila. Zemlju koja je prolila mnogo suza i izgubila mnoge ljude, ali nikada nije izgubila svoju dušu.

U sukusu, ovo pišem u ime jedne četverogodišnje djevojčice iz ratnog Sarajeva. I u ime hiljada nas koji smo tada bili djeca – a morali smo prebrzo odrasti. Hvala vam, dragi borci Armije Republike Bosne i Hercegovine! Hvala što ste nam dali ono što se ne može nadoknaditi kada se izgubi – slobodu.

Hvala ljudima koje nismo ni stigli upoznati, a koji su odlučili da mi, djeca ratnog Sarajeva, imamo priliku odrastati.

Da idemo u školu.
Da pišemo.
Da pamtimo.

I tek tada čovjek istinski shvati – na nama je da živimo i za njih. U miru da gradimo, čuvamo i jačamo našu Bosnu i Hercegovinu – znanjem, dostojanstvom i istinom!

Pripremila: Enesa Ustamujić-Sejdić

FOTOGALERIJA